Tekst napisala: Jelena Unger

Mislim da sam se za ta putovanja u istočnu Afriku pripremala cijeli život. Nije da me netko povukao za rukav i putem neke organizacije tamo odveo. Sama sam, kada je za to došlo vrijeme, sve organizirala. Volontiram od 2020. godine otkako živim sama, a potrebite nalazim putem stranice Helpstay. Nekako uvijek više vjerujem u dobro djelo kada direktno nekome možeš pomoći. 

Kao mala djevojčica jednom sam preklinjala mamu, a doista sam rijetko cendrala za nečim, da mi uz bjelkinju kupi istu takvu lutku crnkinju. Rekla sam kako želim da kod mene postanu najbolje prijateljice. Bilo je to vrijeme kada se jako puno pričalo o siromaštvu u Etiopiji i iako su me takve priče uvijek rastuživale, tek danas vidim da si, ustvari, nisam mogla ni zamisliti koliko su njihove sudbine strašne.  

A onda sam sa suprugom putovala više od tri desetljeća. Obišli smo sve kontinente, osim Antarktike. Naš pozitivan stav, otvorenost prema ljudima i svemu što smo doživljavali putem uvijek je rezultiralo time da smo na svim našim putovanjima imali samo lijepa iskustva – pratilo nas je lijepo vrijeme, susretali smo neobično ljubazne ljude, životinje su nam upravo pozirale, a zanimljive biljke i gljive kao da smo sami nanjušili. Kao velikim ljubiteljima prirode na putovanjima su nam jednako bili važni svjetski poznati nacionalni parkovi kao i svjetski poznate metropole. To smo činili uvijek u našem vlastitom aranžmanu. Sve smo prije, kod kuće, uz odgovarajuću literaturu, jer nije bilo ovih današnjih internetskih mogućnosti, dobro isplanirali i nije nam bilo bitno ako prenoćišta nisu bila komforna, već da putem što više vidimo. Zato smo često, u vrlo kratkom vremenu, prevaljivali tisuće kilometara do određenog cilja, koristeći svakakva raspoloživa prijevozna sredstva, a dosta smo i pješačili. 

Danas kada putujem sama, čini mi se da sam ipak malo usporila, ali vidim da su za većinu ljudi moja putovanja i dalje velik avanturizam. Znam da je mnogima nepojmljivo da sam se sama uputila u neke tako daleke zemlje kao što je Panama (gdje sam, usput rečeno, iznajmila i automobil te prevalila 1500 km duž te zemlje), Kolumbiju ili zemlje u Africi (gdje sam se, ove godine,  popela i na Kilimanjaro na 5895 metara nadmorske visine)… Međutim, čovjek svašta nauči ako je dovoljno hrabar da izađe iz sebi poznatog svijeta, iz svoje zone komfora, a pogotovo ako to radi gotovo cijeli svoj život. Za sve ovo što danas radim moram prije svega biti zahvalna svom suprugu koji je bio hrabar borac i avanturist i s kojim sam provela predivnih 37 godina te proputovala pola svijeta. 

Do sada sam bila u prilici da nekoliko puta pomognem manjem broju djece u Africi, stotinjak njih. U zemlji su milijuni siročadi i znam da je to malo, ali taj plemeniti osjećaj da si učinio nešto dobro ostaje za cijeli život. 

Prvo sam bila u Ugandi pa u Tanzaniji, a druge se godine spremam u Keniju. Uganda je zemlja s 44 milijuna stanovnika i više od dva milijuna siročadi te je danas jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Životne priče siročadi koje sam tamo upoznala sve su redom traumatične. Prijetnje, zastrašivanja, ubijanja, silovanja…

Samo 39 posto stanovništva ima pristup pitkoj vodi, a tek 26 posto električnoj energiji. Kanalizacija ne postoji, asfaltnih cesta jako je malo, nema odvoza smeća, a perilice rublja i suđa su znanstvena fantastika. Kiša koja navaljuje danima u kišnoj sezoni doslovce razvali zemlju koja proguta cijela naselja s kućama od blata i ljude. 

A ovdje, pitku vodu i struju uzimamo zdravo za gotovo, kuće su nam ispunjene hrpom nepotrebnih stvari, prestali smo se veseliti malim stvarima i imamo sve manje vremena za prijatelje…

Trudim se učiti i biti otvorena prema svim ljudima, ali ovo što sam tamo doživjela bilo je sasvim novo iskustvo, za koje sam sigurna da svatko ne bi mogao iskusiti. Možda sam i malo pomakla svoje granice, pogotovo jer sam unaprijed znala da se neću vratiti ista. Mnogo stvari koje su mi do tada bile važne po povratku iz Afrike sam prekrižila i ponovno presložila svoje prioritete u životu.

U Ugandi sam volontirala u jednom sirotištu gdje se petnaestero siročadi, sada odraslih ljudi, koje je usvojila jedna jedina žena, danas brine o drugih pedesetak siročadi. Sudbina svakog od tih petnaestero je takva da bi se o njima mogao napisati jedan roman. Kada sam se pripremala za to putovanje pitala sam ih što im je najpotrebnije da donesem. Rekli su ljubav. Tek sam tamo shvatila da je to istina. Ta djeca nemaju roditelje i nitko ih ne mazi. Pa čak su i djeca koja imaju roditelje lišena takve pažnje i topline čim malo stasaju. Ustvari, čim prohodaju, jer ih na taj način roditelji pripremaju za surov život koji ih čeka. 

Srećom, odlučila sam objaviti da tamo odlazim i uspjela prikupiti donacije. Našlo se mnogo ljudi velika srca koji su mi donirali odjeću, obuću, igračke, školski pribor, novac… Bila sam sretna što sam kontaktirala i Grad Koprivnicu. Svaki put do sada od Grada sam dobila zaista velik broj novih raznovrsnih šarenih bilježnica kojima su se djeca tamo silno radovala. 

Ako su u moje avionske karte uključena i dva komada dodatne  prtljage, to znači da idem negdje volontirati i da nosim donacije. Sama nikada nemam toliko prtljage. Moje su potrebe na putovanjima takve da mi sve stane u mali ruksak i kovčeg koji mogu ponijeti u kabinu. 

Drago mi je da sam djeci u Africi mogla pružiti barem malu utjehu i ljubav. Ono što me najviše iznenadilo i oduševilo je to što sam tu utjehu i ljubav koju sam im dala dobila višestruko natrag, jer oni su, iako materijalno siromašni, predivni – pružaju ruku svakom otvorena srca, velika srca, uvijek nasmijani i veseli!

Radila sam i u školi. Tamo sam bila itekako dobrodošla jer učiteljice, većinom samohrane majke, dolaze na nastavu sa svojim bebama starima tek nekoliko mjeseci. Bebe nemaju kome ostaviti. Doje ih na nastavi pa ih stave na spavanje na zemljani pod učionice pokraj neke od klupa u kojoj sjede učenici i ne boje se da će ih itko pregaziti.   

Novcem koji sam prikupila za Ugandu dovršena je škola u jednom selu pokraj Mbale Citya. Djeca koja su tamo zbrinuta bila su dnevno na putu u školu i iz škole oko šest sati. Hodali su više puta od sela do škole i natrag, jer im u školi nisu mogli plaćati objed, iako je to svaki dan jednako malo – samo grah i zelje uz prilog od zelenih banana koje se kuhaju, palente od bijelog maize kukuruza ili, rijetko, riže. Bila sam tamo u studenom 2024. godine, a početkom veljače 2025. godine ta je školica u selu već počela s radom. Za to moram zahvaliti svim donatorima, a posebno svojoj dragoj prijateljici Heleni Hećimović, osnivačici Hello – english language cluba koja je donirala mnogo edukacijskog materijala za opremanje te škole. Novac koji sam prikupila za sirotište u Tanzaniji također je iskorišten za renovaciju jedne škole u Arushi. 

Kada putujem, najviše volim jesti voće koje je tamo gdje raste neusporedivo boljeg okusa nego kada dođe u naše trgovine nakon dalekog puta, ali u Ugandi se ono jede već zeleno jer su, naprosto, toliko siromašni da ne mogu dočekati da dozrije. Zato voće nije sočno, a slatke banane su rijetkost.  

U svom tom siromaštvu i gladi, vi ste njihov VIP gost i  prvo što naprave kada im dođete u goste, pripreme vam hranu. Kuhinja je malo kuhalo na ugljen veličine manje kante, smješteno na dva kvadratna metra koja se koriste za pripremu hrane na podu. To što vas ponude hranom najveća je čast.  

Ono što vas najviše potrese nije siromaštvo i glad koju nigdje drugdje do sada niste vidjeli, već bezizlaznost ljudi koji tamo žive. Djeca u istočnoj Africi nisu ni blizu ravnopravna u edukaciji našoj djeci. Države ne funkcioniraju u smislu u kojem mi to očekujemo, korupcija je sveprisutna, siromaštvo golemo, a na ulicama je nesigurno. 

U Ugandi se, primjerice, škola mjesečno, za jednog učenika, plaća deset dolara, što je za obitelj sa šestero djece ili samohranu majku koja zaradi isto toliko mjesečno, i to prodavanjem robe koju sama proizvede na ulicama velikih gradova, nemoguća misija. Što je najgore, i za one koji se mogu obrazovati, to je tek mala prilika za izlaz iz siromaštva. 

Nekada su živjeli od proizvodnje pamuka, kave i šećerne trske, ali onda je država propisala da će ona biti posrednik u prodaji. Otkupljivala je to što su proizveli za toliko malo novca da im se više nije isplatila proizvodnja.

Unatoč toj bezizlaznosti i siromaštvu ne skidaju golem osmijeh s lica, a kad pjevaju, glasom i stasom, duša ti se razgali. 

Vraćam se s tih putovanja uvijek ponizna srca i puna emocija. Tražili su me već mnogi novinari da napišem reportažu, ali nekako za to nisam bila spremna. Žao mi je što sam odbila i svog prijatelja Roberta Bubala iz Večernjeg lista jer on jednako intenzivno proživljava sve viđeno na svojim putovanjima i odlazi na njih s velikom dozom avanturizma. 

Ipak, odlučila sam se napraviti nešto sasvim drugo, trajnije od jedne reportaže. Pripremila sam prezentacije koje sam počela održavati po vrtićima i školama. Do sada sam bila u dječjem vrtiću Montessori u skupini Perlice, Osnovnoj školi Podolice i Osnovnoj školi Antun Nemčić Gostovinski. Lijepo je vidjeti da još ima djece s toliko izraženom empatijom koje moje prezentacije dirnu do suza. Nakon prezentacija pozivam djecu da doniraju bilježnice i razni školski pribor, što oni vrlo rado učine. Sve to, uz ostale donacije, redovno poštom šaljem u Afriku. Nikada neću zaboraviti izraz na licu učiteljica u Ugandi kada su vidjele krede u boji koje sam im donijela. Takvo što nikada prije nisu vidjele.  

Odlučila sam i jednoj predivnoj Sari, koju sam tamo upoznala, plaćati školarinu sve dok ne završi srednju školu. 

Sve je to istovremeno i tužno i veselo, ali znam da je dobro da naša djeca barem ovako, putem prezentacija iz prve ruke, vide da ovdje žive u izobilju i da im doista ništa ne bi trebalo nedostajati.  

To znam i zbog komentara koje sam dobivala od svojih prijatelja, donatora, kada sam ih izvještavala o svojoj „misiji“ u Ugandi, a koje naprosto moram ovdje spomenuti:

• „Svi bi to trebali vidjeti i doživjeti barem jednom u životu da dok se vrnemo natrag imamo malo razmisliti o životu.“
• „O kak su sretni, ništ im ne treba, nemaju skoro ništa, a mi nemamo duh ni u pol kao oni.“
• „Kad ovo čovjek ovo gleda, dođe mu da vrisne koliko je ovaj svijet bezdušan, nečovječan… Silni profiti, oni koji lete u svemir radi hira, oni koji se kupaju u novcu, a s druge strane ove….“
• „U isto vrijeme…jedna curica od 9 godina je rekla mami da hoće iPHONE 14 za rođendan i mama je obećala da će joj ga kupiti.“
• „Svi bi ovo trebali doživjeti da se zblesikaju, odu u kut, dvadeset dana plaču i vrate u realni svijet.“

Teško je samo i pomisliti koliko je onih koji trebaju pomoć. Uvijek nam se čini da je sve što poduzmemo da im pomognemo tek kap u moru, ali to ne bi trebalo umanjiti naše zadovoljstvo i onim malim što učinimo jer je suosjećanje snaga koja mijenja svijet.  

Nažalost, na ovom svijetu toliko je mnogo bića kojima je potrebna pomoć, a previše onih koji se na to oglušuju.