Odlaskom Mije Kovačića (1935. – 2026.), hrvatska i svjetska umjetnost izgubile su posljednjeg velikog maga podravske ravnice, slikara koji nije samo preslikavao stvarnost, već je iz blata i magle Gornje Šume izdižući se, stvorio vlastitu, epsku i tragičnu mitologiju.

Kada se danas utiša žamor svakodnevice, nad Podravinom ostaje lebdjeti ona prepoznatljiva, teška i mliječna magla, ista ona koju je Mijo Kovačić desetljećima krotio na svojim staklima. Otišao je čovjek koji je djetinjstvo proveo pješačeći sedam kilometara do škole u Molvama, koristeći taj put kao svoju jedinu i najvažniju “akademiju”. Priroda mu je bila profesorica, a životna oskudica jedino mjerilo vrijednosti.

Rođen kao najmlađe od petero djece, Mijo je svoju maštovitost crpio iz majčinih priča, nerijetko stravičnih i mračnih, koje su u osjetljivom dječaku posadile sjeme vizionara. Njegova prva “muza” bila je obično govedo koje je čuvao na paši, upoznavši ga “u dušu”, motiv koji će ga pratiti do posljednjeg poteza kistom.

Iako je san o formalnom školovanju ostao nedosanjan u tegobnoj seljačkoj stvarnosti, Mijo je svoju sudbinu preuzeo 1953. godine. Susret s Ivanom Generalićem nije mu dao zanat, već ono važnije: potvrdu da seljak može biti slobodan umjetnik.

Kovačić nije bio slikar “naivnih” radosti. U njegovim zimama djeca se ne skližu, u njegovim selima nema plošne veselosti. On je bio “šekspirski” tragičar naive. Svaki njegov motiv, bilo da je riječ o erotici, radu ili smrti, nosio je istu težinu i ozbiljnost. Njegovi likovi, s rukama ogrizlim od rada i licima koja kao da su izronila iz Biblije, svjedoče o svijetu koji tone u “blatu Općeg potopa”.

Kroz monografije Grge Gamulina, Vladimira Malekovića i Petera Infelda, njegovo je slikarstvo s pravom ugrađeno u temelje europske umjetnosti. Ipak, on je ostao onaj isti “osamljeni dječak s mačkom”, imun na trendove, zagledan u stare majstore s poštovanjem, ali i s nevjerojatnim samopouzdanjem čovjeka koji zna svoju istinu.

Mijo Kovačić nas je napustio u svojoj 91. godini, do zadnjeg dana vjerujući u svoju samozatajnu misiju i uvjerenje da “još nije naslikao najbolju sliku”. Za nas koji ostajemo, svaka njegova slika bila je upravo to – najbolji i najčišći prikaz podravske duše.

Danas Gornja Šuma tuguje, ali njezini pejzaži, njezine kace s grožđem i njezini ljudi nastavljaju živjeti u onostranom sjaju Mijina stakla.

“Nezaboravni dječak koji se odupirao odrastanju, konačno je pronašao mir u vječnosti svoje umjetnosti.”

Počivao u miru Božjem.

Izvor: https://www.mijokovacic.com/umjetnik/

Foto: Goran Mehkek/Cropix