Središnja svečanost 27. Galovićeve jeseni održana je 24. listopada 2020. u Galeriji Mijo Kovačić u Koprivnici. U sklopu svečanosti predstavljena su izabrana djela Frana Galovića, pod naslovom Dok večer se zmrači (Artikulacije, 2020.), te su proglašeni dobitnici nagrada. Nagradu Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta, koja iznosi 15.000 kn, dobila je Evelina Rudan za knjigu Smiljko i ja si mahnemo (Fraktura, 2020.), a Nagradu Mali Galović za učenički književni uradak dobili su Sara Cmrečnjak za pjesmu Zmešeraj i Petra Roketinec za novelu Ljubav Kitsunea. Nagrade je dodijelio predsjednik Društva hrvatskih književnika Zlatko Krilić.

Na natječaj za Nagradu Fran Galović, koja se dodjeljuje za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta,ove godine pristigle su 63 knjige. Prosudbeno povjerenstvo za dodjelu nagrade, koje je djelovalo u sastavu: Mario Kolar (predsjednik), Julijana Matanović i Matija Ivačić, prvo je odabralo 10 finalista. Od toga su četiri zbirke pjesama, abecednim redom: Andrijana Kos Lajtman: Stepenice za Stojanku K., Franjo Nagulov: Zemlja zalazećeg sunca; Evelina Rudan: Smiljko i ja si mahnemo; i Drago Štambuk: Angjeo s bakljom, Atahualpa; tu je i šest romana: Gordana Crnković: Lake šutnje; Mihaela Gašpar: Nemirnica; Ena Katarina Haler: Nadohvat; Ivica Ivanišević: Kuća; i Karmela Špoljarić: Rašomon; a deseti finalist je Ivan Lovrenović sa svojom knjigom putopisnih i hibridnih tekstova Putovi su, snovi li su. Javnim glasovanjem čitatelja preko interneta te u knjižnicama u Koprivnici, Križevcima, Đurđevcu, Ludbregu i Virju, najviše glasova – i to, po prvi puta do sada, isti broj – dobile su dvije knjige: roman Nadohvat Ene Katarine Haler i zbirka pjesama Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan. Glasu čitatelja članovi povjerenstva dodali su svoj glas te je tako odlučeno kome ide nagrada.

Promatrajući vinograde, livade i šume koji su ga okuživali u očevoj klijeti tu pored Koprivnice, Fran Galović se vjerojatno pitao što mu to govori taj njegov zavičaj, što mu to govore ta ljepota, smirenost i elementarnost prirode. Zamišljam si ga kako se pita ima li išta drugo smisla osim boraviti tu u toj svojoj kuli bjelokosnoj, daleko od svijeta, slušati „jesensko pesmo“ „crn – bel… crn – bel…“ i gledati let lastavica. No, onda primijeti ruševnu međaševu klijet, i sjeti se samog međaša Benkine kojeg više nema, i postaje svjestan da niti njega niti njegove klijeti jednog dana neće biti, pa svu ljepotu oko sebe gleda drugim očima: „Je, drugač nejde, / To se ti prejde, / Bomo otišli skoro i mi!“, zapisao je u pjesmi Međaš. Odjednom zavičaj, dakle, postaje i utvara, gotovo privid, kojem se ne smije prepustiti. I ta napetost između zavičaja i svijeta, smirenja i lutanja jedan je od glavnih razloga zbog kojih je Galović i danas aktualan pjesnik.

A dokazuje to i ove godine nagrađena knjiga, koja Galovićevu dihotomiju zavičaja i svijeta nagrađuje dodatnim dijalogičnim odnosima. Tako se u njoj vodi i dijalog između stvarnosti i mašte, emocije i intelekta, teorije i života, ali i prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, koje se glatko prelijevaju jedna u drugu. U knjizi s lakoćom dijalogiziraju i poezija i proza i drama, ali i standardni i nestandardni hrvatski idiomi, kojima se – ponajprije kroz citate – povremeno pridružuju i talijanski, njemački, engleski i drugi jezici. Knjiga je to višestrukih dijaloga, upravo, dakle, onoga što nam je danas možda potrebnije nego ikad prije. Knjiga je to koja pokazuje da su sve naše različitosti važne, ali i da ne smetaju jedne drugima, nego nas obogaćuju. Uostalom, od njih niti ne možemo pobjeći, sve kad bismo i htjeli. Knjiga je to koja bezbrižno odmahuje rukom na podjele između tobožnjih centara i periferija, između jezika i dijalekata, ali i između sjećanja i zbilje, života i mašte. Knjiga je to govori da se – ako se hoće – istovremeno može živjeti i u zavičaju i u metropoli, da se istovremeno može uživati i u narodnoj pjesmi i francuskim filozofima, da se istovremeno može biti i dijete i sveučilišni profesor. Knjiga je to koja pokazuje da su različitosti nepremostive samo ako se zatvorimo sami u sebe, odnosno ako nismo spremni otvoriti se drugima i voditi dijalog. Zato i nije važno jesu li sugovornici koji vode dijalog tijekom cijele knjige stvarni ili je sve to samo imaginacija jednog od njih. Bitno je da postoji dijalog, odnosno bitno je da postoje sugovornici. To je velika poruka ove knjige, koja će zasigurno ostaviti dubok trag u hrvatskoj književnosti, baš kao i Galović. Zbog toga ima puno više od simbolike u tome da dobiva baš njegovu nagradu.

Zbog istovremene identitetske usidrenosti i otvorenosti, ali i iskazne spontanosti i originalnosti, kojom i rječničke definicije postaju zabavno štivo, a cijela knjiga dobiva nenametljivu dozu igrivosti i ludičnosti, kao i zbog stvarateljske suverenosti kojom se priča pretapa u poeziju i obrnuto, kao što se i prošlost pretapa u sadašnjost, ali i književnost u život te zbilja u imaginaciju, Nagradu Fran Galović ove godine dobiva zbirka pjesama Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan. Knjigu je objavila nakladnička kuća Fraktura, urednik knjige je Roman Simić.

Za prosudbeno povjerenstvo

doc. dr. sc. Mario Kolar, predsjednik