Izložba Ivana Lukačeka i Marka Pašalića: #2H=


Ivan Lukaček i Marko Pašalić

 #2H=

AK galerija

subota 16.3. / 20h

 

U subotu 16.3. u koprivničkoj AK galeriji otvara se izložba Ivana Lukačeka i Marka Pašalića: #2H=. Izložba sadrži autoportrete Ivana Lukačeka, crteže nastale u raznim tehnikama (ugljen, tuš, flomasteri, pastel, xerox, duboki tisak) u razdoblju od 1997. do 2002. godine. Ivan Lukaček studirao je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, preminuo je 2002. godine i iza sebe ostavio veliki broj radova koje je za ovu izložbu odabrao Marko Pašalić. Na otvorenju izložbe, Pašalić će izvesti performans u znak sjećanja na svog bliskog prijatelja. Crteži i performans čine cjelinu.

“Pozicionirajući odsutnost kao prisutnost – u performansu – a prisutnost kao odsutnost – u autoportretima – Pašalić zapravo dotiče nultu točku hepeninga koja rezultira jukstapozicijom ovih dviju cjelina.  One su ravnopravne i kao takve, upozoravaju na iznimni talent preminulog Lukačeka (on naprosto iskače iz ovakvog poretka stvari). Prema riječima samoga Pašalića, crteži ne samo da pokazuju visoku razinu promišljanja, razumijevanja i primjene umjetničkih znanja i vještina, nego ih i nadilaze, stvarajući preduvjet da se o njima razmišlja kao o umjetničkim djelima.  I zaista, Lukačekovi autoportreti su snažni, brzopotezni, na momente strastveni, a onda opet duboko čovječni. Gotovo spokojni. Svjetlost galerijskog prostora dobro im pristaje. Oni ju, štoviše, zazivaju.

Ali što zapravo znači ta prisutnost kao odsutnost u Lukačekovim autoportretima? Je li to bitak-pri-smrti jednog umjetnika čije je stvaralaštvo bilo tek u povojima, pa u njegovom radu iščitavamo svu silu likovne povijesti? Ili je to činjenica da je Pašalić za izložbu odabrao upravo autoportrete koji svojom suštinom još više podsjećaju na odsutnost prijatelja? Prisutnost kao odsutnost zapravo je tuga. Tišina tamo gdje bi mogao biti zvuk. Arhe-pismo tamo gdje bi mogao biti bitak-u-svijetu. Derrida tamo gdje bi mogao biti Descartes. Utjeha umjetnosti tamo gdje bi mogao biti smijeh. Ali to je život, kao da kaže Pašalić dok ispija piće u znak sjećanja na bliskog prijatelja; memento mori. Uspjeli smo. ”

(iz teksta Milje Špoljar)

 

O autorima:

Ivan Lukaček (1975.) osnovnu školu u Dardi i prva dva razreda gimnazije završio je u Belom Manastiru. Rat i progonstvo prekidaju život u Baranji, treći i četvrti razred matematičke gimnazije završava u Osijeku. Godine 1993. upisuje se na Fakultet za dizajn u Zagrebu, a 1995. na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, odjel za grafiku. Do osmog semestra odličan je student, no zbog nepoznatih razloga ne upisuje diplomski, čime je studij na Akademiji završen. 25. srpnja 2002. tragično umire pod nejasnim i nesretnim okolnostima.

Marko Pašalić (Zenica, 1976.) od 2001. do 2004. studirao je na grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Od 2004. Studira na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.  Izvodi performanse i izlaže od 2003. Prvi performans izveo je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu (‘Transmutacija’, 2003.), a prvi puta je samostalno izlagao 2007. (‘Juhu-hu’, Galerija VN, Zagreb). Izražava se kroz medij performansa, video-performansa, umjetničkih događanja, umjetničkih akcija, video i multimedijalne instalacije, digitalne grafike. Radovi: Transmutatio (performans, 2003.), Ježeva kućica (intervencija u javnom prostoru, 2004.), Memento mori (zidni calendar, 2004.), Coniunctio (video performans, 2005.), Soba za dokolicu (umjetničko događanje, 2009.), Moment sile (performans, 2011.), Identitet promjene (instalacija, 2013.), Portret umjetnika kao dječaka (performans, 2013.) i dr. Član je HDLU-a i HZSU-a.

 

Realizaciju izložbe sufinancirali su:
Grad Koprivnica
Ministarstvo kulture RH
Projekt se provodi uz podršku Zaklade Kultura nova.